PIŠE: Mama i dete blog

Svi treba da se raduju praznicima, da osjete toplinu, ljubav, pažnju, sreću i da uživaju u svojoj porodici. Hrana treba da je najmanji problem. Međutim, nekima nije.

Ko je doživio da svom djetetu ne može da pruži hranu koju želi da jede – zna koliko je tanka linija između sažaljivih riječi: “uzmi jedan” (a u sebi misliš valjda neće ništa da mu bude) i onog oštrog: “ne, ti to ne smiješ da jedeš, alergičan si”.

Već to “alergičan si” stavlja etiketu i locira ga na poziciju različitih od druge djece. S druge strane dijete treba da zna da postoji “zabranjena” i “dozvoljena” hrana i da se sva djeca po nečemu razlikuju: neka imaju crnu kosu, neka vole kiseo limun, neka ne vole da crtaju, neka ne vole meso, neko ne voli da nosi kape, a neka djeca ne smiju da jedu određene namirnice.

Dijete sa problemima u ishrani od najranijeg djetinjstva treba uključiti u organizovanje obroka. Roditelji treba otvoreno da pričaju o tome i da uključe dijete u kupovinu namirnica, ali i u pripremi obroka. Vjerovali ili ne, već sa pune dvije godine dijete može učestvovati u spremanju obroka.

A što vole da pomažu u kuhinji i da petljaju svoje prstiće – to je tek druga priča. Ne znam samo odakle mu snaga kada dovlači stolicu sa čeličnim nogama od kojih se prave ramovi za brodove, a onda pogledam njegove okice, vidim sjaj, nevjerovatnu želju da stvara – i sve mi bude jasno. Djeca vole da pomažu u kuhinji, tako oponašaju odrasle.

Skoro sam saznala da ukrašavanje kolačića, što spada u kreativan dio kulinarstva, ima terapeutski efekat. Poželjela sam da naučim kako da mom dječaku koji ne smije gluten i jaja (i što – šta još što ne ide u medenjake) napravim kolačiće ukrašene tako da ti bude žao da ih pojedeš i učinim predstojeći praznik magičnijim.

Naš dom će cijelog decembra mirisati na medenjake. Miris će ući u sve zimske džempere i kape. Šalove ću posuti cimetom, a rukavice kojima ponekad grijemo nosiće – đumbirom. Ovako smo mi to pravili: