Jesmo li grozne mame ako naša djeca jedu ponekad nezdrava čuda?

PIŠE: Maja Marić, Misusovo blog

Od kada sam se porodila pomalo sam se grozila pomisli da se približava dan kada ćemo morati uvesti normalnu hranu. I ovako nisam najsposobnija kuvarica u galaksiji, a uz to sam se bojala da bi se M. mogla baciti na mamu i – odbijati sve vrste hrane. Ne samo da sam bila teška za jesti, bilo je situacija kada nisam odbijala hranu ni po sistemu volim – ne volim već po sistemu ‘ko me hrani’. Ako će me djed hraniti, može. Ako moram sama, ništa, piši kući propalo. I toliko sam dugo ustrajala u tome da se i sama sjećam situacija u kojima bi moja mama, nakon sati rasprave, završila sa ‘Nema problema, onda nećeš ustati dok ne pojedeš!’ Neću prepričavati slijed događaja, ali ću spomenuti da su svima poznate porodične anegdote u kojima brat odlazi na trening dok se moja mama prepire sa mnom oko jela, a kada se vrati s treninga – ja i dalje sjedim za stolom. Vidite da sam imala zašto živjeti u strahu od starta?

Na moju sreću, M. je od početka prihvatila sve što joj se nudilo. Može brokula, daj šargarepu, pečurke i spanaća. Može i slatko i slano i po bakinoj recepturi i kinesko. Došli smo do toga da je bez pogovora jela sočiva, a ponekad je znala za doručak zatražiti spanać i supicu. Naravno, kao većina djece, morala je ipak nešto probrati – tako nije pretjerano zainteresovana za jaja od rođenja, ali ni za kravlje mlijeko. Ipak, to su namirnice koje se lako ubace u štošta tako da težih prepreka nismo imale. Do nedavno.

Sve je krenulo kada je odlučila da neće da proba jagode. Prošlo ljeto ih je jela, ali ovo je odlučila da im se ne želi ni približiti. Pa je isto odlučila i za mandarinu. Pa onda za grožđe, pomorandže, šljive, borovnice, trešnje. Lubenicu neće ni da proba, pipun je probala i pljunula. Jedva smo se nekako održali na bananama i jabukama, svakodnevno se tješeći da druga djeca ne žele ništa, ovo je sve dobro. Jede povrće bez problema, generalno variva voli, a i sve vrste mesa pa nema veze. Naravno da je posljednjih mjeseci po novom odlučila da neće ni sočiva. Uz boraniju vežem svoj zadnji slom živaca jer sam nakuvavala i nakuvavala da bi gospođica odbila saradnju, a muž je, kakve li slučajnosti, baš jeo pizzu na poslu! A ja jedva čekam jesti boraniju tri dana iz čiste ljubavi!

Sama sebi ovdje činim medvjeđu uslugu jer se previše sjećam sebe i svojih izmišljanja. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam kelj morala pojesti na silu. To je namirnica na koju mi se i sada diže želudac i zbog te slabosti stalno mislim da trebam ‘pustiti dijete, ima dovoljno zamjena’. Ali kako M. raste, popis namirnica sve se više skraćuje! Sve se više približavam onoj situaciji u kojoj ne znam više što bih kuvala jer niko neće da jede! Tačnije – znam ja što bi oni jeli, ali ne može se živjeti na pomfritu i pohovanom mesu! Ne može i ne dam! Kao šlag na tortu mi dođu i svi oni savjeti kako trebam ‘čuvati liniju, a to se najbolje radi pomnim planiranjem unaprijed’. Naravno, kao i svaka majka, jedva čekam izmišljati doručak, cijeli dan kuvati ručak koji odrveni, a nakon toga izmišljam večeru. Ne mogu zamisliti što bi mi u tom trenutku bolje leglo od paralelnog nakuvavanja obroka samo za sebe! Naravno da želim da svi jedemo zdravo, ali recite vi meni – jeste li ikada pokušali natjerati trogodišnjaka da pojede posnog sira s malo piletine na žaru i zelenom salatom? Ja jesam. Nije prošlo bajno.

Prije par dana išli smo u Ikeu i odmah odlučili tamo da ručamo jer svi volimo njihove mesne čufte (a ko sam ja da odbijam priliku za preskočiti kuvanje jednog ručka?). Sve je više-manje kao i kod nas, osim toga da su Njemci malo više orijentisani na zdravu ishranu pa uz standardno služenje čutfti dobiješ i porciju kuvane brokule. Kažem, želim da cijela porodica jede zdravo, ali kod pola kila kuvane brokule povlačim crtu. Ljubazno sam zamolila da sebi zadrže brokulu i produžila na kasu. Dok sam stajala u redu, uhvatila me standardna ‘ti si loša majka’ griža savjesti jer, eto, nije ni čudo da dijete neće brokulu kad neću ni ja. I taman negdje u pola samoprekoravanja, paralelno sa mnom u red stane žena s dvije kćerke. Na tacnama su imale četiri tanjira – dva samo s pomfritom, dva s bečkim odreskom i pomfritom. Došlo mi je da se smijem na glas jer nisam znala da li da sebi udarim mentalni high five jer ipak ne jedemo to ili da se odmah upucam jer ću za vjerovatno dvije godine – jesti samo to.

I sve mi je jasno, sve znam o tome da se mora pokušavati i truditi. I ponekad ide bolje, ponekad i hoće nešto raznoliko i zdravo da pojede. Uz to se držimo svih preporuka, unosimo sve vitamine, boravimo na svježem vazduhu i sto drugih čudesa. Ali jednostavno, ima dana kada ne želi u sebe unijeti ništa osim viršle. I što mogu? Pustim je da jede viršle! Ne svaki dan, ne konstantno, ali s vremena na vrijeme joj dozvolim. Jer ne želim biti roditelj koji uz plač i galamu gura djetetu kašiku usta. A bogami, i ja nekad želim pojesti viršle – pa kako da se bunim?!

Izvor: Index.hr

 

Podijeli ovaj post

Google1

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*