Moje dijete ama baš ništa ne jede

necedaj4ede

Zamislite situaciju u kojoj sjedite za stolom, u restoranu ili u gostima, a konobar, ili domaćin, donosi jelo kakvo još nikada niste probali, stavlja vam ga na tanjir i, dok posmatrate sastojke i uzimate pribor, počinje vas nagovarati da ga obavezno probate i objašnjavati vam da su svi sastojci vrlo zdravi i ukusni. Vaš prvi zalogaj posmatra s velikim zanimanjem i oduševljen je ako uzmete sljedeći.

Odlučite li da prestanete da jedete, vašu odluku će dočekati s mrzovoljom, ljutnjom ili tugom. Uzima vaš pribor, grabi hranu i nutka vas obećavajući da ćete, pojedete još nekoliko zalogaja, dobiti nagradu ili iznenađenje. Kad pojedete još malo i konačno odbijete da nastavite, odmahuje glavom i odnosi tanjir s komentarom da OPET ništa niste po jeli. Hoćete li ga ponovo posjetiti? Hoćete li taj obrok upamtiti kao ukusan?

“On/ona baš ništa ne jede!”, vrlo će često za svoje dijete ustanoviti roditelji ili još češće bake i djedovi. Kad pogledate dijete o kojem je riječ, posumnjaćete u to što govore i u većini slučajeva – biti u pravu. A sudeći prema načinu na koji dječju prehranu i odnos prema hrani prezentiraju roditelji, bake i djedovi, pomislićemo da je većina djece po thranjena i na ivici gladi. Stvarnost je ipak sasvim drugačija – sve je veći procenat djece predškolskog i školskog uzrastakoja su gojazna.

Novopečeni roditelji često sumnjičavo pogledavaju na kazaljke sata pitajući se nije li dnevni san njihovog novorođenčeta predug i je li vrijeme za buđenje radi hranjenja. Tačno se zapisuje vrijeme obroka, dojena se djeca vagaju prije i poslije podoja ili se brižno zapisuju mililitri adaptiranog mlijeka. U počecima hranjenja čvrstom hranom, broje se zalogaji. U kasnijem uzrastu porodični obrok umjesto uživanja u dobroj hrani i zajedništvu često postaje bojno polje na kojem se roditeljska želja – da dijete
pojede baš sve što mu je ponuđeno i baš tako i tada kako su zamislili – sukobljava s djetetovim negodovanjem, željom za igrom, zabavom i manje hrane, ili bez nje. Nađe li se za stolom i baka, sukob će vjerovatno eskalirati i vaš će maleni genijalac, kojem inače teško nalazite mane, biti proglašen bezobraznim i nezahvalnim. Naslušaćete se možda i prijetnji o groznim bolestima koje će ga snaći ili obećanja da će postati najsnažniji i najpametniji na svijetu pojede li tanjir kelja koji ga prijeteći posmatra iz tanjira.

Postoje brojni priručnici za ukrašavanje dječjih obroka i preporuke za zabavu za stolom, pravljenje sendviča lijepog izgleda, voćnih skulptura ili neobičnih oblika od povrća. Zalogaj se pretvara u avion, a dijete treba razjapiti usta kako bi avion lagano sletio. Roditelj ispušta neobične zvuke, broje se zalogaji, ucjenjuje, moli… Bake i djedovi odmahuju glavom sumnjajući u roditeljsku kompetenciju, a roditelji se pitaju u čemu su zakazali i što nije u redu. Trebaju li da prekontrolišu gvožđe? Postoji li sirup kojim će povećati djetetov apetit?

Zdravo se dijete, međutim, neće namjerno izgladnjivati. Njegove se potrebe za hranom vremenom mijenjaju. Ponekada, u vrijeme pojačanog rasta, jede više, a ponekada nam se čini da je cijeli dan preživjelo na jogurtu, žitaricama ili kriški voća. Kad odbija hranu, ne čini to zato što je nezahvalno, tvrdo glavo ili se želi razboljeti. Svako dijete – baš kao i svaka odrasla osoba – voli različitu vrstu hrane, spremjenu na različit način, u različito doba i s različitim razmacima između obroka. I vrlo će jasno pokazati što mu se sviđa, a što ne; kada je sito, a kada želi još.

Ako dijete nakon nekoliko zalogaja pokaže nezadovoljstvo i počne da odbija sljedeće zalogaje, a vi, nezadovoljni količinom koju je pojelo, nastavite gurati kašiku i nagovarati ga da uzme “još samo jedan za maaaaamu, taaaatu” ili bilo kojeg drugog člana porodice, brzo će doći do sukoba.

Prvi sukobi između roditelja i djeteta najčešće nastaju za stolom, a osjećanja koja dijete obuzimaju prilikom davanja hrane utiču na njegov apetit, ali i na vaš međusobni odnos.

Kad primijeti koliko je roditeljima važno uzimanje hrane i osjeti sav ritual kojim je popraćeno, gotovo je sigurno da će početi manipulisati hranjenjem. Zajednički obrok prestaje biti vrijeme okupljanja porodice u ugodnom ambijentu i prilika u kojoj će dijete spoznavati svoje mjesto u porodici. Međusobni odnosi postaju poremećeni.
Ako je djetetu dopušteno da pokaže sklonost određenoj hrani ili nesklonost onoj koja mu nije ukusna, da završi obrok kada je sito, kombinuje hranu na način na koji je vi ne biste ni pogledali, eksperimentira ukusima bez vašeg čuđenja ili podsticanja, prepuštate mu odgovornost za sopstveni apetit i doživljavate ga kao ravnopravnog člana porodice.

To ne znači da ćete mu oduševljeno ponuditi čokoladu, bombone, lizalice ili grickalice kad odbije ukusno varivo od povrća, niti da ćete za stolom, ili nakon odbijenog obroka, ispunjavati njegove želje.  Djetetova potreba za vođstvom odraslih, naime, nipošto ne podrazumijeva da roditelji svojim postupcima upravljaju djetetovim željama.
Roditelji su odgovorni i za svoju i za djetetovu ishranu. Za međusoban je odnos, u svakom području, pogubno nađe li se dijete u poziciji vođe. Mnogim je roditeljima ipak neobično teško priznati djetetovu kompetenciju, posebno u području hrane, i uvjereni su da bi njihovo dijete u tom slučaju postalo vrlo izbirljivo ili da bez nutkanja i nadmudrivanja ne bi uopšte jelo.

Je li moguće izbjeći izbirljivost, neugodnu atmosferu za stolom i bojno polje pri zajedničkim obrocima?

Svakako! Pokažete li zanimanje za djetetov doživljaj ukusa, komentarišete li njegov izbor hrane, primijetite li što jede s oduševljenjem, što baš ne voli, s povjerenjem će prihvatiti vašu sugestiju da isproba neki novi ukus ili jelo ko je do sad nije probalo. Pokaže li da je sito, dopustite mu da prestane da jede. Budete li zabrinuti, namrgođeni, ins istirate li, uzdišete i kukate, taj obrok neće biti upamćen kao nešto ukusno, a svaki će sljedeći vašem djetetu biti izvor sve manjeg zadovoljstva. Njegov se izbor hrane sužava, a jelovnik na kraju postaje vrlo ograničen. Dopustite da od ponuđenog izabere ono što mu je ukusno.

Kod pripreme obroka imajte na umu ono što voli. Možete pripremiti primaljive sendviče i aranžirati povrće da iz gleda lijepo. Ipak ne činite to zato da bi dijete pojelo što više ili onoliko koliko vi smatrate dovoljnim, poželjnim ili zdravim. Zajednički je obrok vrijeme i mjesto za porodični susret, zajednički sto, srce doma, a događaji za stolom stvaraju raspoloženje u domu, kao što ono što se događa među članovima porodice daleko od stola dolazi na vidjelo pri zajedničkom obroku.

Hranom – i pripremom hrane – pokazujemo osjećanja. Nije lako razlikovati tuđe, posebno djetetove potrebe i svoju sebičnost ili želju za pohvalom dobro pripremljenog obroka. Je li dijete koje odbilo obrok koji ste brižno pripremali satima nezahvalno? Naravno da nije. Ono samo nije gladno ili mu uz sav vaš trud ponuđeno jelo nije ukusno.
Izabraće prilog umjesto glavnog jela, ili samo predjelo, ili salatu. Njegove su reakcije važne i jedinstvene, riječ je o djetetovu čulu ukusa, njegovom probavnom sistemu, njegovom tanjiru. Odmjerite li vješto dobru hranu, brigu, trud, bliskost, doživljaj za osjetila i spontano raspoloženje – biće to zaista ukusan obrok.

 

Izvor: Familiy lab Hrvatska

Podijeli ovaj post

Google1

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*