“Mogu da živim od vazduha” dijete (ili kako se kalio čelik)

PIŠE: Tatjana Kuljača,  blog Mamizam

eating-disorder

Moja kćer je bila beba koja je mogla da živi od vazduha. Dok je bila sasvim mala, odbijala je flašicu, hranila sam je dok spava. Čak sam jedno vrijeme vodila dnevnik o količini unesenog mlijeka u njen mali organizam. Slabo je napredovala, loše spavala, tek četvrti mjesec smo dogurali do onih famoznih 600g donje granice u mjesečnom napredovanju. Redovne ljekarske kontrole su mi bile izuzetno stresne, pa sam se jednom ubjeđivala sa doktorom da mu vaga nije ispravna. Mogu misliti kako sam tad njemu djelovala…

Prođe i to ludilo, dođoše kašice… Mislila sam, sad će ona početi, kad mama to fino spremi sve po  protokolu, organski proizvedene namirnice, kuvanje na pari, puno ljubavi… Cvrc. Super je bilo dok nije dobila zube, pa sam kroz one stisnute desni uspjevala nešto još i progurati da pojede.

Pravila sam 9 obroka – 3 doručka, 3 ručka i 3 večere, ne bi li joj ugodila, a ona je i dalje živjela i disala u ubjeđenju da joj hrana ne treba. Nije bilo djeteta koje manje voli da jede pored majke koja više voli da kuva. Nerviranje oko njenog (ne)jela u dodatku sa drugim stvarima rezultiralo je mojim zdravstvenim problemima. Od svega toga možeš dobiti urtikariju, zbog koje se budiš svako jutro u novom izdanju natečenog dijela lica (ajd’ bar da mi cijela usta nateknu, pa da izgledam kao zanosna filmska diva, već natekne samo pola, što nije bio nimalo ugodan prizor), kao i geografske karte fleka po cijelom tijelu. Hranjenje bebe koja neće da jede i održavanje iste u životu, umije da bude stresan posao.

Prođoše tako dobre dvije godine… izliječih se ja, a moja djevojčica poče da jede, uz veliku muku i nerviranje. Barem jede, koliko toliko, tješim se ja. U nekom momentu sam dobila preporuku od prijateljice za knjigu “Kako deci postaviti granice, a pri tom ne izgubiti živce”, koja me prvo dobro nasmijala, onda opustila, a i natjerala moju curicu da jede. Poenta je da niko pored hrane nije umro od gladi. Nismo mi takvi. Nije ni moje dijete. Ješće kad ogladni. Ne tjeraj je. Skloni tanjir kad neće da jede. Ne dozvoli joj da privlači pažnju na taj način. Baš je lijepo kad mama pravi 9, umjesto 3 obroka, samo zbog nje. Dosta.

Odlučila sam da to više ne radim. Krene da zeza sa jelom, ja kažem: “Dobro, ne moraš da jedeš”, dignem tanjir, krenem u kuhinju, a ona šokirana viče “Mama, nemoj mi nositi tanjir, pa hoću da jedem!”. Prestalo je moje nerviranje, hvala Bogu dragom!

Druga metoda, izuzetno zabavna svoj djeci, je čarobna rečenica: “Sad ću da se okrenem i nemoj da mi je neko slučajno pojeo ovaj zalogaj! Ne smiješ!”. Ovako hranite dijete brzinom svjetlosti. Moja mama otkrila, patentirala, hvala joj na tome do neba i nazad!

Sad moja djevojčica ima 4 godine. Porasla je, nije premršava, jede sve, nekad bolje, nekad slabije, ali se ne tjeramo. Zna odbiti obrok, a ja kažem samo da nema ništa da se jede do idućeg obroka, što uglavnom urodi plodom. Ako baš zatvrdoglavi, ostane bez klope do idućeg obroka i onda se tako slatko najede da je milina gledati. Ponekad i dva puta jede za jedan obrok, slatko joj kod babe i strine da gricne još nešto. Tako je, nije umrla od gladi.

Elem, kad sam ostala trudna sa drugim djetetom, pomolila sam se Bogu da ima moj apetit. Molitva uslišena. Jede kao ala, hvala mu na tome. Ne provodimo dan u kuvanju i pokušavanju utoljavanja gladi.

Uh što ja volim da čujem: “Mama, gladna sam!!!”.
Ako, ako kćeri, sad će mama odmah 🙂

Podijeli ovaj post

Google1

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*